Duhovna misao

Što se događa kada zanemarimo svoju dušu? Pastor Ivica Horvat promišlja o Isusovu pozivu: „Dođite k meni, svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti.“ Govori o umoru koji nije samo tjelesni, nego i o dubokoj unutarnjoj iscrpljenosti, gubitku smisla i potrebi čovjeka da se suoči sa svojom nemirnom dušom. Isusov poziv upućen je svima koji nose teške terete i traže istinski odmor – odmor koji mogu pronaći u odnosu s Bogom.

Što kada se, usred umora, krize ili neuspjeha, zapitamo: Jesam li pogriješio? Jesam li na pravom putu? Evanđelje nas podsjeća da kršćanski život nije samo pitanje onoga što radimo, nego prije svega tko nas šalje. Bog nas šalje u obitelj, na radno mjesto i među ljude s kojima živimo. Ne obećava lagan put, ali obećava da ne hodamo sami. Možda zato danas ne trebamo pitati samo: „Jesam li tamo gdje želim biti?“, nego: „Gospodine, gdje me Ti danas šalješ?“

Izgleda nije primarno odlučujući bio njegov život kao takav da su ga crkve stavile u svoj kalendar svetaca nego upravo rad svetog Jeronima. I to ne bilo koji, nego upravo onaj višedesetljetni rad na prijevodu Svetog Pisma na latinski jezik. Svi smo mi prevoditelji. Život je zapravo trajno prevođenje. Svakodnevno nam je prevoditi riječi u životom ispunjene misli, ponajvećma pretočiti ih u djela, čitati između redaka, tražiti izvorni duh izgovorene riječi, pa tako i Riječi Božje. Tako ćemo oplemeniti svoj život i opismeniti svoju vjeru.

Nasilje i mržnja nisu rješenje! Mir i ljubav naš su etički i civilizacijski cilj, a put prema tom odredištu popločen je nenasiljem.

Vjera nije u riječima, nego u djelima: Jesmo li spremni ući u Božji vinograd? Lako je reći „da“ Bogu, ali puno je teže to „da“ živjeti. Pater Mijo Nikić u ovoj Duhovnoj misli kroz Isusovu prispodobu o dvojici sinova govori o odgovornosti, iskrenosti vjere i snazi obraćenja. Bog ne traži savršene ljude, nego one koji su spremni promijeniti se i svojim djelima potvrditi ono što govore. Jer nije presudno kako je naša priča počela – nego kako ćemo je završiti.

Što znači danas biti Isusov učenik? Biti Kristov nasljedovatelj znači uzeti svoj križ i krenuti za Isusom. No, mučeništvo nije samo priča o progonstvima i stradanjima prvih kršćana – ono može imati i svoj svakodnevni, tihi oblik. U novoj Duhovnoj misli Anton Tamarut govori o „mučeništvu na dijelove“: o ustrajnosti u dobru, borbi protiv zla, zauzimanju za mir i pravednost te spremnosti da svakoga dana živimo zahtjevne Isusove riječi o oprostu, pomirenju i ljubavi prema neprijateljima. Takvo svjedočenje moguće je posvuda – u obitelji, na poslu, u školi, među prijateljima, u Crkvi i društvu. Blaženstva nisu poziv na pasivnost, nego na hrabro življenje vjere.

Što zapravo znači milosrđe? I možemo li biti slobodni ako smo zarobljeni vlastitim slabostima, strahovima i ovisnostima? Na blagdan Blažene Djevice Marije od Milosrđa Boris Beck vodi nas u Barcelonu, gdje se ovaj blagdan posebno svečano obilježava, ali i u priču o redovnicima mercedarcima koji su u 13. stoljeću otkupljivali kršćanske zarobljenike iz muslimanskoga sužanjstva. Njihov je poziv imao i nevjerojatno snažan oblik: redovnik je bio spreman dati sebe kao zalog za oslobođenje drugoga. Što nam danas govori ta drevna poruka? Isus poziva na služenje, oprost i ljubav koja ne traži vlastitu korist. Možda više nismo zarobljenici ratova i sužanjstva, ali svatko se može zapitati – čega sam ja zarobljenik i mogu li nešto od sebe darovati kako bi drugi bio slobodniji?

Neke dobre stvari trebaju samo – više vremena.

Duboko vjerujem da je kršćanska duhovnost, duhovnost koja izvire iz Isusovog Evanđelja, duhovnost radosti. Duhovnost vedrine. Ta kako bi bilo moguće radosnu vijest živjeti drukčije nego radosno? Kako bi bilo moguće da nas radost što smo dionici Božjeg hoda s ljudima, što je povijest Isusovog života povijest i našeg života, ne prožima i nosi?

Ponekad je najteže oprostiti upravo sebi. Jom Kipur, najsvetiji židovski blagdan pokajanja, oprosta i pomirenja, poziva čovjeka da zastane i iskreno pogleda u vlastito srce. Što smo učinili dobro, a gdje smo pogriješili? Kome trebamo oprostiti? I možemo li pronaći snagu da se promijenimo? Jasminka Domaš iz Židovske vjerske zajednice Bet Izrael govori o povratku, pokajanju i novom početku. Jom Kipur podsjeća: ne moramo ostati zarobljeni u onome što smo bili. Ponekad treba napraviti korak natrag kako bismo mogli napraviti korak naprijed. ✨ „Čudim se čudu promjene.”

Ima ljudi koji traže nešto drugo, a zapravo traže Boga. Ima i onih koji kažu da slijede Boga, a zapravo traže nešto drugo. Nisu sva traženja ispravna.

Ne biramo uvijek što nam se događa, ali možemo birati što ćemo iz toga učiniti. U novoj Duhovnoj misli hafiz Aziz Alili govori o snazi misli, riječi i nade. Islamsko pozitivno mišljenje ne znači zatvarati oči pred teškoćama, nego vjerovati da ni u najtežim trenucima nije sve izgubljeno. Kur'an poziva na nadu, strpljenje, zahvalnost i oprost, ali i na lijepe riječi i oprez s vlastitim pretpostavkama o drugima. Jer jedna riječ može nekoga podići, ali i duboko povrijediti. Uoči 32. međunarodnog natjecanja učača Kur'ana u Zagrebačkoj džamiji, podsjetnik je to na poruke koje nadilaze samo natjecanje – na nadu, smisao i snagu vjere.

Lako uočavamo tuđe pogreške, ali mnogo teže zastajemo pred vlastitim srcem. Otac Kirko Velinski govori o „bolesti osuđivanja“ i podsjeća na molitvu prepodobnog Efrema Sirijca: „Gospodine Kralju, daruj mi da sagledam svoje grijehe i da ne osuđujem svoga brata.“ Krist nas ne poziva da zlo nazivamo dobrim, nego da ne zauzimamo Božje mjesto i ne sudimo srcu drugoga čovjeka. Umjesto osude, pozvani smo na razumijevanje, molitvu i ljubav koja čovjeku pomaže ustati. Jer najveća promjena počinje onda kada, umjesto da pokušavamo promijeniti druge, dopustimo Bogu da promijeni nas.

✝️ Što su značile rane svetog Franje Asiškoga? Na brdu Verna, u rujnu 1224. godine, sveti Franjo Asiški doživio je duboko mistično iskustvo nakon kojega su se na njegovu tijelu pojavili znakovi Kristove muke – stigme. Kako su izgledale? Što se dogodilo na tamo? I zašto se Franjine rane smatraju jednim od najneobičnijih znakova u povijesti Crkve? U novoj Duhovnoj misli Antun Šuljić govori o svetom Franji, njegovoj čežnji da se potpuno suobliči Kristu i o ranama koje, prema franjevačkoj predaji, nisu bile tek tjelesni znak, nego znak duboke Božje ljubavi i otajstva Kristova križa.

Kriza suvremenoga društva često se opisuje kao kriza odgoja, no iza nje se krije dublji problem – kriza uzora. Sestra Valentina Manderić promišlja o tome koliko na oblikovanje djece i mladih utječu obitelj, škola, mediji, ali i odrasli koji svojim ponašanjem svakodnevno daju primjer. Obitelj je prva i najvažnija „škola ljudskosti“, mjesto u kojem se uče ljubav, sigurnost, empatija, praštanje i odgovornost. Kada u obitelji nastane odgojna praznina, važnu ulogu preuzima škola, a sve snažnije i mediji, koje stručnjaci nazivaju i „elektronskim roditeljima“. No, uzori nisu samo roditelji, učitelji ili osobe iz medija – svaka odrasla osoba svojim ponašanjem sudjeluje u odgoju mladih. Možemo li današnjim generacijama biti uzor u odgovornosti, kulturi komunikacije, poštovanju i ljudskosti? Jer, kako upozorava sestra Valentina Manderić, mladi možda još nisu odgovorni za društvo, ali društvo mora biti odgovorno prema mladima. Činimo li dovoljno da ne izgubimo cijele naraštaje?

Isus je pravi čovjek i pravi Bog.

Što za nas danas znači Kristov križ? Na blagdan Uzvišenja Svetoga križa Drago Bosnar podsjeća da križ nije znak mržnje, osvete i smrti, nego ljubavi, praštanja, istine i života. Govori o ljudima koji svoje životne križeve nose s vjerom i nadom – od bolesne majke do svete Faustine Kowalske i Majke Terezije. Jer upravo u patnji i predanju može zasjati najdublja snaga Kristove ljubavi. Križ nije znak Božje odsutnosti, nego najveće čudo njegove prisutnosti među ljudima.

Koliko puta treba oprostiti onome tko nas je povrijedio? I znači li ljubav uvijek reći „da“? Isusov odgovor Petru – „sedamdeset puta sedam“ – u današnjoj meditaciji otvara pitanje prave mjere u ljubavi. Isusovac Tvrtko Barun kroz prispodobu o nemilosrdnom dužniku promišlja o zahvalnosti, oproštenju i našoj spremnosti da drugima uzvratimo dobrotom koju sami primamo. Ali ljubav ne znači izgubiti sebe. I dobrota treba granice. Kako pomoći drugome, a ne oduzeti mu slobodu i odgovornost? Kada oprostiti, kada napraviti korak više, a kada postaviti zdravu granicu? Tražiti pravu mjeru znači imati srce koje razlučuje – srce koje zna voljeti, oprostiti, zahvaliti, ali i prepoznati gdje prestaje dobrota, a počinje teret. Poslušajte razmišljanje Tvrtka Baruna o ljubavi koja ne guši, nego oslobađa.

U ovoj „Duhovnoj misli“ biskup Evangeličke crkve u Republici Hrvatskoj Branko Berić govori o svjetlosti kao Božjem daru i simbolu života, nade i spasenja. Od prvih redaka Biblije, u kojima Bog stvara svjetlost, pa sve do Kristovih riječi „Ja sam svjetlo svijeta“, svjetlost označava Božju prisutnost koja rasvjetljuje čovjekov put. Govor podsjeća da tama skriva zlo i udaljava čovjeka od Boga, dok svjetlost donosi istinu, pravednost i ljubav. Poziv je to da Kristova svjetlost uđe u naša srca kako bismo i sami postali svjetlo drugima.

Židovska Nova godina, Roš Hašana, nije samo vrijeme slavlja i želja za boljom godinom. Ona otvara ciklus blagdana, posta, sjećanja i preispitivanja vlastitog života. Julija Koš iz Židovske vjerske zajednice Bet Izrael govori o tome zašto židovska tradicija početak godine povezuje s odgovornošću prema Bogu, bližnjima i svijetu koji nam je povjeren na čuvanje. U središtu je poruka da čovjek nije samo korisnik stvorenoga svijeta, nego njegov čuvar i Božji suradnik. Zato novi početak traži i suočavanje s vlastitim pogreškama, čišćenje savjesti i spremnost na promjenu.

Ljubiti one koji nas ljube lako je. Ali što kada Isus traži da ljubimo i one koji nas povređuju, mrze ili nam ne žele dobro? Fra Ivan Bradarić u današnjoj „Duhovnoj misli“ promišlja o radikalnosti Isusova poziva na ljubav prema neprijateljima. To nije tek osjećaj ni simpatija, nego odluka da dobrim odgovorimo na zlo, da praštamo i da svojim djelima donosimo Božju dobrotu. U svijetu podjela i sukoba, Isus nas poziva da budemo graditelji mostova – ljudi koji ondje gdje je mržnja donose ljubav, gdje je uvreda praštanje, a gdje je očaj nada. Možemo li već danas napraviti prvi korak?

Ekološka kriza nije samo pitanje zagađenih rijeka, ilegalnih deponija i uništenih ekosustava – ona otkriva i stanje čovjekova srca. U poruci za Vrijeme za skrb o stvorenom svijetu papa Lav podsjeća na povezanost rata, nasilja i ekološkog razaranja te poziva da snage koje ulažemo u sukobe preusmjerimo prema miru, pravednosti i cjelovitom ljudskom razvoju. Briga za vodu, zemlju i sve stvoreno zato nije samo tehničko ili političko pitanje, nego i duhovni poziv. Može li naše nutarnje obraćenje pomoći da se „pustinja našeg svijeta“ ponovno pretvori u vrt?

Na blagdan Male Gospe, Domagoj Matošević promišlja o Josipu i njegovu susretu s otajstvom koje nadilazi ljudsko razumijevanje. Zašto se Josip nije bojao Marijina grijeha, nego njezine svetosti? I zašto mu anđeo govori: „Ne boj se uzeti Mariju k sebi“? Ova meditacija podsjeća da Bog često dolazi upravo onda kada se osjećamo nedostojnima. Mala Gospa poziva nas da ne bježimo od Božjih darova, nego da ih s povjerenjem prihvatimo.

Čudesnost života ne opaža svatko. Moguće je biti živ i zdrav, a ne vidjeti ništa od njegove čudesnosti. Kada nam se otvaraju oči uma za nevidljivi život? Često tek kada neka životna sposobnost zakaže. A ponajviše kada se u dio tijela koji je zamro odjednom vrati pokret.

"Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. (Mt 18,15)

U svijetu koji se sve više čini „naopakim“, pitanje nije samo što se događa oko nas, nego i čime hranimo vlastitu nutrinu. Ono što unosimo u svoj um i srce prije ili kasnije pokazuje se u našim riječima, postupcima i odnosu prema drugima. Duhovna misao podsjeća na Isusove riječi: „Čega je srce puno, o tome usta govore“ te na snažan poziv svetoga Pavla: „Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim savladaj zlo.“ Kako u vremenu opakosti sačuvati dobro u sebi i njime odgovoriti na zlo?

Početak školske godine donosi povratak obvezama, učenju i novom ritmu života cijele obitelji. Protojerej stavrofor Slobodan Lalić govori o važnosti vraćanja pažnje i koncentracije, organizacije vremena te strpljenja prema djeci i sebi. No, škola nije samo mjesto stjecanja znanja i ocjena – obrazovanje je i oblikovanje čovjeka, njegovanje ljubavi, poštenja, iskrenosti, suosjećanja i prijateljstva. Kako djecu učiti da uspjeh nije samo natjecanje, nego i sposobnost da se radujemo uspjehu drugoga? I zašto je u odgoju važno zapamtiti da ljudi nisu strojevi i da svima treba dati dovoljno vremena za rast?

Što učiniti kada smo se trudili, molili i nadali, a ipak ništa nije uspjelo? Današnja „Duhovna misao“ fra Tomislava Glavnika vodi nas do Petra i njegovih praznih mreža – do trenutka kada, unatoč umoru i razočaranju, odlučuje poslušati Isusovu riječ: „Na tvoju riječ bacit ću mreže.“ Možda su i naše mreže danas prazne, ali to ne znači da je sve završilo. Poslušajte poruku o povjerenju, novom početku i vjeri koja nas poziva pokušati još jednom – čak i onda kada više ne vidimo smisao.

Ekološka kriza nije samo pitanje otpada, zagađenja i uništavanja prirode – ona je pitanje naše savjesti. Branko Murić podsjeća na snažnu poruku enciklike Laudato si: potrebno nam je cjelovito obraćenje odnosa prema čovjeku, prirodi i zajedničkom domu. Vrijeme je prestati šutjeti i prebacivati odgovornost na druge te zajedno graditi kulturu odgovornosti i brige za Zemlju.

Antonio Gaudí, jedan od najvećih arhitekata svoga vremena, nakon što ga je udario tramvaj, ležao je na ulici teško ozlijeđen. Prolaznici su ga zaobilazili. Taksisti ga nisu htjeli primiti. Mislili su da je beskućnik. Nitko nije znao da pred njima leži čovjek koji je svojim djelom obilježio Barcelonu. Ova potresna priča otvara mnogo dublje pitanje: koliko često i mi čovjeka procijenimo prije nego što ga zaista vidimo? Po izgledu, odjeći, položaju, poslu, statusu… Papa Lav XIV. podsjeća da se kvaliteta društva ne mjeri njegovom snagom, nego sposobnošću da se brine za drugoga i u njemu prepozna lice, a ne funkciju.

Maknite gnjev od sebe, u nevoljama budite potpora jedni drugima živom nadom da je Bog gospodar života i gajite mir među sobom!

O nasljedovanju Krista govori sestra dominikanska Slavka Sente.

Vjernost istini iziskuje hrabrost.

Slijedimo Krista, a dok ga slijedimo o čemu putem raspravljamo? Poticaje za odgovor na ovo pitanje daje predsjednik Saveza baptističkih crkava u RH pastor Ivica Horvat

"Potrebno je tražiti univerzalnog Krista, čije istinsko značenje i veličinu često prikriva ograničenost ljudskog pogleda." Kristijan Vujičić

Tko je ponizan čovjek? Tumači isusovac pater Mijo Nikić

Vjera nudi nadu da uvijek postoji izlaz u trenucima iskušenja.

Na blagdan svetog Bartolomeja otkrivamo kako su obični ljudi, vođeni vjerom u Krista, ostavili neizbrisiv trag u povijesti. Što nam njihovo poslanje govori o nastanku kršćanske civilizacije i snazi Evanđelja danas?

Kako ćemo kao kršćani odgovoriti na ovo pitanje tumači vlč. Domagoj Matošević

O spomendanu Blažene Djevice Marije Kraljice govori svećenik Dubravko Škrlin Hren.

Najveća vrijednost slobode jest u izboru dobra!

Kako novi dan zaodjenuti pozitivnim mislima? Poslušajte razmišljanje dominikanke s. Slavke Sente

Slušanje nije pitanje sluha, već ponajprije pitanje srca.

O moralnoj karakteristici koju svi mrzimo kod drugih ali koju jedva možemo uočiti kod sebe govori svećenik Branimir Budinski

Zašto nam je ponedjeljak najomraženiji dan i zašto bježimo u vikende? U ovoj epizodi emisije "Duhovna misao", dominikanac fr. Frano Prcela razmatra naš odnos prema svakodnevici, rutini i obvezama. Objašnjava kako je prihvaćanje svagdana zapravo preduvjet za smislen život – jednako kao što je ljubav prema sebi preduvjet za ljubav prema bližnjemu i Bogu. Odbacivanje svakodnevice je otklon od stvarnog života. Urednica emisije: Blaženka Jančić Emisija: Duhovna misao (Hrvatski radio / HRT)

Nije presudno koliko se javno pokazuje vjera, nego koliko je srce otvoreno Bogu.

Susret Marije i Elizabete nije samo događaj iz prošlosti. Njihove su riječi i danas poziv na vjeru, nadu i životno opredjeljenje za Boga.

Iza hodočašća, zavjeta i molitve krije se duboka čežnja svakog čovjeka – pronaći smisao, nadu i put prema Bogu.